Reklame na blogu
Cijenjeni blogeri, Imala sam mnogo poruka da mi je blog prekriven reklamama i kao takav uopće nije čitljiv. Ja bez problema ulazim na blog i ne vidim nijednu reklamu. Ako neko zna kako se ovaj problem rješava neka mi javi. Hvala.
Cijenjeni blogeri, Imala sam mnogo poruka da mi je blog prekriven reklamama i kao takav uopće nije čitljiv. Ja bez problema ulazim na blog i ne vidim nijednu reklamu. Ako neko zna kako se ovaj problem rješava neka mi javi. Hvala.
Nikad mi nije postalo i ostalo jasno zašto se i riječ i zanimanje „domaćica“ koristi u negativnom kontekstu, na neki uvredljiv i omalovažavajući način. Ukoliko neko, bio on muškarac ili žena, želi neku drugu ženu omalovažiti, reći kako je nesposobna, da nije ni zašta pa makar formalno imala i fakultetsku diplomu, „poslaće“ je kući da…
Nevjerojatno je kako nas brzo sustignu naši strahovi. I naša obijest. Prije samo dvije godine riječ žeđ me automatski asocirala na Afriku i obnuto. Afrika bez žeđi nije Afrika. Žeđ bez slika bose, gole i iznurene djece koja nemaju snage mahnuti tankom ručicom i otjerati muhu s lica, nije žeđ. Danas sam prisiljena kupovati vodu….
Volim je. Slušam i molim Boga i zbog sebe i zbog nje da ono što govori bude suvislo. Jer, ne znam kako da se ponašam u ovim situacijama. Kad smo same pravim se da je sve u redu. Pretvaram se da ne primjećujem nelogičnosti, praznine, iskrivljene istine…Pred drugima osjećam nelagodu, možda i stid. I strah….
Jedan moj prijatelj je prije desetak godina rekao da je prava šteta što EU unaprijed zahtijeva ispunjenje uslova. Rekao je kako smo mi prilagodljiv narod i da nas onako bezuslovno prime sigurno EU ne bi imala boljih građana. Naš problem je što, kazao je, dok ne moramo, ništa ne učinimo, odnosno sve nešto odugovlačimo, komplikujemo…….
Prošlog vikenda, ovog koji je netom završio putovala sam malo ovom našom divnom zemljom bosanskom. Ugođaj je bio potpun. Vjetar je duvao i raznosio pvc vrećice na sve strane. Lelujale su zrakom, lijepile se za šoferšajbe prije nego bi se nakačile na neko ogoljelo stablo. Crvene, plave, bijele, pocijepane manje ili više, „ukrašavale“ su korita…
Senka me jednom pitala bojim li se da nekad ne pobudalim i ne učinim nešto budalasto i sramotno što bi mi obilježilo život? Ja sam nju pitala misli li ona možda na to da na poslovnom sastanku skoči na sto, odbaci sako, a možda i ostale dijelove odjeće i počne plesati? Da, i na to….
Jutros mi ranom zorom dođe misao od koje sam se zabrinula: ne sjećam se kad sam se zadnji put nasmijala. Mislim, ono pravo nasmijala. Od srca. Bojim se da postajem ona od kojih sam se cijeli život udaljavala i koje sam izbjegavala u široku luku. Moram pod hitno i sebe takvu zaobići. Ne ide ovo…
Ništa nije tako oprečno i teško primjenljivo u današnjem društvu kao pozitivan odnos prema prosjačkoj populaciji. A nije da je ta populacija malobrojna. Dok sam bila mala rijetko sam viđala prosjake mada je sigurno neimaština bila veća, a BDP bio daleko manji nego danas. Prosjačili su invalidi i to s posebnim dopuštenjem od nadležnih organa….
Sinoć sam povjerovala da su svi oni filmovi o ljudima koji na neki način izgube kontrolu nad svojim životom rađeni prema istinitim događajima. Naime…Nakon mnooogo vremena posjetim fb. Ukoliko se preda mnom pokaza početna stranica utoliko mi u inbox počeše pristizati pitanja puna čuđenja šta to im šaljem? Stvarno, šta im šaljem? Ne samo šaljem…